Osnovna škola Vladimira Nazora Nova Bukovica

     Putovanje iz Hrvatske za Bratislavu trajalo je 8 sati, a put za Starú Bystricu, malo selo pored Žiline gdje smo bili smješteni još 2 sata. Vozač  nije bio iznenađen što sam iz Hrvatske, budući da je Hrvatska u Slovačkoj poznata po jakom djelovanju i aktivnosti slovačke manjine, i Slovaci su uvijek sretni i ponosni što nas mogu ugostiti.

   Tako da sam odmah u početku, kao i uvijek, naišla na srdačnost i ljubaznost Slovaka, koji su mi priredili prijateljski doček. Naime, došla sam dan ranije, kako ne bih zakasnila na otvorenje seminara, te sam imala priliku sama istražiti Starú Bystricu. I opet sam naišla na iznimnu susretljivost ljudi i osoblja.

    Gospodin Pokorný, vlasnik apartmana i restorana u selu, ispričao mi je o slovenskom orloju (astronomski sat), koji je najveća atrakcija tog malog sela. Kako radi i u turističkom centru Pod orlojom, te ponekad vodi turiste kroz selo, bio je najtočniji izvor informacija. Orloj u Staroj Bystrici je prvi i jedini takav sat u Slovačkoj, te ujedno i najveća drvena konstrukcija, otvoren 2009. godine, a pokazuje vrijeme (dan, mjesec), položaj mjeseca na obzoru, faze mjeseca i položaj sunca. U tornju su dva zvona; jedan otkucava vrijeme, a drugi stvara zvuk tijekom promenade apostola i svetaca koji se izmjenjuju (na zvoniku se vrte u krug svetci izrezbareni uz drveta, npr. sv. Ćiril, Metoda, Gorazd i dr. čije su sudbine u nekom trenutku bile vezane uz Slovačku).

   Ono što me uvijek osvoji na slovačkom selu jest njegova arhitektura i poštovanje prema prirodnim materijalima. Kako se bavim i muzeologijom, uvijek se uhvatim promatrati takve stvari. Budući da je Slovačka ipak ruralna zemlja turistički uredi, restorani, obiteljske kuće, pa čak i autobusne stanice poštuju drvo, te je arhitektura, bilo grada, bilo sela, u skladu s prirodom. Iako je zgrada turističkog ureda novije gradnje, dakle 2009. godine, i iako je moderna, i ovdje je ustupljena prednost prirodnim materijalima i tehnikama.

   Od atrakcija ovog mjesta još bih izdvojila park sv. Florijana (zaštitnik vatrogasaca) koji se ističe s 5 kamenih blokova na kojima se nalazi 17 pečata na kojima su datirani potresni događaji iz povijesti tog sela, npr. ratovi, požari, glad, potopi, iseljeništvo stanovnika i sl., a stanovništvo se na njih podsjeća u svrhu nezaboravljanja vremena kada je bilo najteže i kako si je zajednica pomagala.  

   Drugog dana susrela sam se s kolegama u Žilini, u zgradi općine, na otvorenju seminara. Okupilo se 80-ak ljudi, s tim da je velika većina (njih 40) bila iz Vojvodine, potom su po brojnosti uslijedili Mađari (20-ak ljudi), te po jedan zastupnik iz Crne Gore, Belgije i Hrvatske. Prvog dana održana su tri predavanja; o europskim projektima i fondovima, o obljetnici završetka 2. svjetskog rata, te o razvoju i projektima Žilinske županije.

    Nakon predavanja prošetali smo se Žilinom, malim gradićem veličine Osijeka, smještenom u dolini planina Malá Fatra, Súľovské vrchy, Javorníky i Kysucká vrchovina. Žilinu krase dva gradska trga Mariánske námestie i Námestie Andreja Hlinku, crkva sv. Pavla (ispod koje se nalaze katakombe kojima smo također prošetali i smrzli se), te katedrala Presvetog Trojstva. 

    Nakon kratkog posjeta Žilini, krenuli smo se opustiti i odmoriti u Rajeckim teplicama u hotelu Aphrodite. Ovo malo mjesto nedaleko od Žiline poznato je lječilište. Sadrži unutarnje i vanjske bazene koji su otvoreni tijekom cijele godine, a temperatura vode je oko 40 stupnjeva. Osim toga, kao gosti, mogli smo otići u razne saune, na masaže i sl. Bilo je čudno, ali opet zanimljivo, biti u vanjskim bazenima dok su okolo planina i brda koja su još uvijek bila pod snijegom.

     Drugog dana, u četvrtak, poremetili su nam se planovi, jer je žičara Vrátna koja vodi na Chleb (vrh Male Fatre) bila zatvorena. Umjesto toga, otišli smo za Doľný Kubín, mali grad na rijeci Oravi, gdje smo na njihovoj Poslovnoj akademiji (Obchodná akadémia) slušali tri zanimljiva predavanja; Pomoć Matice slovačke slovačkoj dijaspori, Slovačka u Čehoslovačkoj i Od autonomije do samostalnosti države. Ostatak dana ostao nam je slobodan za razgledavanje Doľnog Kubína, grada koji je do danas ostao poznat kao boravište jednog od najvećih slovačkih pjesnika P. O. Hviezdoslava. Pokušali smo posjetiti njegov muzej, no nažalost bio je zatvoren, tako da smo popodne proveli šetajući i ispijajući kavu na nekoj od terasa ovog malog grada u dolini planina.

  Treći dan, u petak, napustile su nas mađarske kolege, a mi ostali posjetili smo Kysucké Nové Mesto i njihovu srednju školu, gdje smo odslušali vrlo korisno predavanje o primjerima dobre prakse. U ovoj srednjoj školi učenici žive i rade. Naime, imaju svoje zgrade za stanovanje, vrt, igrališta, radionice i sl. Dolaze im i učenici iz Hrvatske i Srbije, a roditelji ne brinu gdje su im djeca, jer putem interneta mogu znati svaki njihov korak (zanimljivo, zar ne?). Škola ima e-imenik, svaki učenik dobije karticu kojom se prilikom ulaska i izlaska iz škole prijavi ili odjavi, tako da roditelji mogu pratiti napredak i kretanje djece. Djeca se školuju za informatička i elektrotehnička zanimanja, imaju mogućnost odraditi praksu u jednoj od slovačkih ili inozemnih tvrtki (npr. Kia motors, Škoda, Microsoft), jer škola ima potpisane ugovore s pojedinim tvrtkama. Ne trebam ni reći da im je takva praksa plaćena, pa su učenici još više motivirani u radu i učenju, jer većina njih odmah po završetku škole ostaje raditi ili se još dodatno usavršava. Ovo bi trebao biti dobar primjer za našu djecu i roditelje, koji ne bi trebali strahovati od slanja svoje djece u slovačke srednje škole.

    Nakon ovog korisnog predavanja, otišli smo putem eko sela Čičmany, mjesta koje se odlikuje narodnom arhitekturom. Kuće su oslikane i građene na specifičan način (geometrijski ornamenti) kojim se gradilo i ukrašavalo prije 200 godina, te se do danas čuva ta tradicija. Nakon tog posjetili smo selo Rajecká Lesná, koje se odlikuje slovenským betlehemom. Naime, 1995. kipar i umjetnik Jozef Pekara izrezbario je čitav betlehem (jaslice) s najsitnijim detaljima. Za smještaj je izabran Dom božjeg milosrđa, a ova skulptura zauzima gotovo čitavu prostoriju.

    Navečer za zatvaranje seminara, otišli smo opet za Žilinu, gdje smo pogledali odličnu predstavu Konfety. Radilo se o parodiji na televiziju, televizijske emisije i današnje shvaćanje života.

   Sutradan, u subotu, svatko je odlazio svojim putem, kontakti su razmijenjeni, pala je i koja pozivnica za Vojvodinu, koju nažalost nemamo vremena posjetiti (za sada!). Da zaključim, putem u Slovačku upoznala sam nove kolege, stekla nova iskustva, upoznala dijelove te zemlje koje ne bih imala priliku sama upoznati.

   Smatram da je svako putovanje prilika za osobno napredovanje i ako imamo mogućnost, i mi učitelji, a pogotovo naši učenici, trebamo otići i ugrabiti to iskustvo koje će nam ostati cijeli život. Učenicima i roditeljima bih preporučila da još jednom razmisle o školovanju u inozemstvu, jer to ne bi trebao biti nikakav bauk, već dobra prilika za daljnji razvoj i napredovanje.