Osnovna škola Vladimira Nazora Nova Bukovica

      Često smo svjedoci kako život odnese čovjeka u nepredvidivom smjeru u borbi za bolje sutra. Upravo se to dogodilo i našoj sumještanki gospođi Ružici Schmid Bistrović koja je još u mladosti otišla u Njemačku i ondje ostala. No, usprkos tomu, svoj rodni kraj nije zaboravila.

      Čak štoviše, izdala je knjigu pod nazivom „Za Barbaru“ koja svakim svojim retkom, svakim slovom, svakom bjelinom, svakom svojom stranicom odaje upravo ni manje ni više nego ponos i odanost svom zavičaju, obitelji, sumještanima.

     Ova je knjiga bila povodom sastajanja velikog broja ljudi koji su u prošlu subotu, 21. travnja 2012. godine u 18 sati u Domu kulture Nova Bukovica nazočili predstavljanju tog djela.

            Već prvi pogled na uređeni prostor u Domu kulture vraća nas nekoliko desetljeća u prošlost i stvara određenu „plodonosnu književnu idilu“ koja nas obuzima u potpunosti.

     Uvodnim pozdravom prisutnima obratila se ravnateljica OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica Lareta Žubrinić zahvalivši učiteljici Lidiji Medved, knjižničarki Evi Turzi Mitrović, ali i članicama Udruge žena „Bukovica u srcu“ na prekrasno uređenoj pozornici te svoj ukazanoj pomoći pri organiziranju tog događaja.

    Ravnateljica je također izrazila dobrodošlicu ravnateljici Gradske knjižnice i čitaonice Slatina Ani Knežević  te ravnateljici Zavičajnoga muzeja Slatina Dragici Šuvak, kao i svima koji su odvojili dio vremena i odlučili ga provesti na ovoj književnoj večeri.

    Nakon kratkog predstavljanja gošće i autorice knjige „Za Barbaru“, ali ne i kao jedine teme toga sastanka već kao tek jedne karike u trodijelu književne ostavštine tete Barbare, oca Pavla i Ružice, poseban naglasak stavljen je na Ružicinog oca Pavla Bistrovića kojeg se mnogi mještani Nove Bukovice još uvijek sjećaju, a poznatiji je pod nadimkom Pjesnik.

     O njegovom je životu i stvaralaštvu na osebujan „liričan“ način nešto više rekla učiteljica hrvatskoga jezika Mirjana Dadić upoznavši nazočne s načinom Pjesnikovog pisanja, odnosom ljudi toga vremena prema njemu te zašto su upravo njegovi lirski ostvaraji toliko posebni i vrijedni, a ipak nezamijećeni i pomalo zaboravljeni.

     Da bismo te vrijedne stihove spasili od zaborava pomogli su i učenici šestoga razreda Anja Stjepanović, Domagoj Milošević i Lorena Hidek počastivši nas šačicom Pjesnikovih misli i osjećaja.

     Ono što povezuje Pavla i Ružicu je Barbara, ali i veliko umijeće pisanja koje je Ružica zasigurno naslijedila od svoga oca jer su mnogi prisutni u Ružici vidjeli dio Pavlova književnog izričaja.

     Autorica je, ne skrivajući zadovoljstvo i ponos na svome licu, s velikim veseljem i vrlo rado predstavila svoju knjigu te odgovarala na sva pitanja vezana uz istu. Naglasila je da joj je uvijek drago vratiti se u rodni kraj, vidjeti ljude, način na koji se ovdje živi, pojesti plodove seoske zemlje, čuti materinji jezik koji unatoč 20ak godina prebivanja na njemačkom tlu još nije zaboravila. Na sva kukanja ljudi oko sebe odgovara: „I velike su države trebale mnogo godina da se nauče demokraciji pa će tako i u našoj zemlji proći još neko vrijeme do boljeg sutra, ali da bismo to ostvarili najprije treba poći od sebe i od toga što mi možemo učiniti da nam bude bolje“.

Na kraju lijepog druženja gospođa Ružica poručila je prisutnima da svatko od nas treba biti i da ćemo zauvijek biti „povezani korijenjem sa svojom obitelji i sa zemljom koja nas je rodila“, a to je ujedno i poruka svim budućim čitateljima njezine knjige.

Tekst: Božica Filipović Veg